Ezofagealni govor je najstarija, a ujedno i najprirodnija metoda rehabilitacije laringektomiranog pacijenta. Produkcija ezofagealnog govora podrazumijeva mogućnost proizvodnje ezofagealnog glasa. Prvi je korak u terapijskom postupku opuštanje mišića cijelog tijela, a posebice mišića vrata i ramenog pojasa, te mirno, polagano, bešumno disanje na traheostomu – trajni otvor na vratu. Nakon toga, pacijent mora naučiti ubaciti zrak u gornji dio jednjaka koji sada služi kao novi energetski izvor govora.
Postoje tri osnovna načina ubacivanja zraka u jednjak
Deglutacijska metoda
Injekcijska metoda
Inhalacijska metoda
Kao rezervoar zraka mogu služiti ždrijelo i jednjak, ali je bitno napomenuti da zrak pohranjen u želucu ne služi govoru i treba razlikovati ezofagealni govor od „govora kroz podrigivanje“. Prednost ove metode govorne rehabilitacije je što govor zvuči prirodno – prema procjenama velikog broja logopeda pomoću GRBAS skale najsličniji je laringealnom govoru, govoru glasnicama, kao i prema subjektivnim procjenama studenata logopedije, medicine i srodnih fakulteta – te nema ugrađenog stranog tijela. Nedostatak je dužina trajanja glasovno-govorne rehabilitacije. Trajanje rehabilitacije je individualno, ali prosječna dužina rehabilitacije iznosi oko šest mjeseci logopedske terapije da bi se postigao razumljiv i tečan spontani govor. Isto tako, postoji niz drugih čimbenika koji su preduslovi za ovu vrstu rehabilitacije, a ujedno utiču i na njenu uspješnost. To su širina samog operativnog zahvata, radioterapija (onkološka terapija zračenjem), opšte zdravstveno stanje pacijenta, posebno otorinolaringološki i neurološki status, dob pacijenta, njegova motivisanost za terapiju i mogućnost ili nemogućnost dolaska na logopedsku rehabilitaciju.